Naselje otvoreno prema prostranoj zaravni.Novo i staro - prošlost i budućnost na jednom mjestu.

Na cesti od Marušića prema Šterni, nakon skretanja koje vodi prema Vrnjaku, zakreće se nalijevo uzbrdicom prema Kubertonu. Put dug 1,5 km prolazi kroz sela Gomilu Donju i Bušlete. U dvjema Gomilama pronađeni su pretpovijesni humci. Kuberton je smješten na vrh brda, u prelijepoj prirodi, okružen kestenicima. Crkva je bila posvećena sv. Lovri i u njoj se još nalazi drveni oltar, ostali inventar je uglavnom ukraden. Monsinjor Parentin sjeća se da je crkva imala i veliku dragocjenost: pobakreni procesijski križ s obostranim izbočenim prikazima i brončanim raspelom u čiju je stražnju stranu bila ugrađena ocakljena pločica s nebeskim simbolima na plavoj pozadini. Djelo je potjecalo iz 13. stoljeća, a nepoznato je gdje se danas nalazi. U jednom od oltara kubertonske crkve pronađena je 1655. zapečaćena pergamena s upisanom godinom 1543.

Bilježila je posvećenje crkve sv. Lovre od strane otpadničkog koparskog biskupa Pier Paolo Vergerio. U crkvenom smislu Kuberton je pripadao Šterni, a bio je feud novigradskog biskupa. U 13. stoljeću pripadao je Filipu di Cosiliaco, vazalu goričkoga grofa Majnarda III. On je 1250. potvrdio potomcima Andree de Cirlago da je to mjesto prodao njihovom ocu. Nakon pripojenja Republici Veneciji u 16. stoljeću Kuberton postaje posjedom obitelji Vergerio, a onda dijelom i obitelji Del Bello, kojoj 1585. biva priznata opća investitura. Posjed zatim kupuju Belli, koji ga daju kao miraz kćeri udanoj za nekog Groppa iz Pirana.

Kao privatan posjed, Kuberton je zadržao vlastitu sudbenu vlast sve do propasti Republike Sv. Marka, 1797.g. Nakon toga Kuberton dijeli sudbinu Šterne odnosno Grožnjana. Imalo je školu, obrtnike, jaku poljoprivredu, a nakon II svjetskog rata, zbog egzodusa, ostao je prazan i devastiran. Zadnjih godina malo života vratilo se u Kuberton, počela je obnova kuća. Prije ulaska u selo puteljak na vrhu uzbrdice vodi kroz borik do starog groblja i nekadašnje crkve, posvećene sv. Margareti

Skrenemo li kod Ponte Portona s carske ceste Via Flavia, nailazimo na put koji se uspinje brežuljkom, gdje još uvijek postoji grobljanska crkvica sv. Stjepana, s dijelom drvenog oltara koji je pripadao drevnoj crkvi sv. Antuna, iz 14. ili 15. stoljeća. Na sredini groblja izdiže se veliki križ s brončanim Kristom. Na skretanju za Kostanjicu drugi put vodi do Biloslava, sela u kojemu se nekoć nalazila istoimena postaja željezničke pruge "Parenzane".U dokumentima u kojima se spominju dobra što ih istarski markiz Ulrich II. 1102. poklanja akvilejskoj crkvi, Kostanjica se navodi kao villa de Castan. Nakon što je pred kraj 13. stoljeća darovnicom prepušten istarskim grofovima, taj feud dijelio je zajedno sa Završjem, kojemu je pripadao, sva povijesna događanja iz stoljećâ feudalnog sivila. Ostaci obrambenih zidina, kojima je Kostanjica bila opasana, vidljivi su na strani okrenutoj prema dolini. Nakon groblja puteljak se spušta prema drevnome selu Kostanjici. Mjesto je naseljeno od antičkih vremena, o čemu svjedoče pronađene grobnice i natpisi iz rimskoga doba.

Župna crkva posvećena je Blaženoj Djevici Mariji te sv. Petru i Pavlu, a na njoj čitamo natpis "Electamus Genoa 1769". Iznova je sagrađena 1500., a proširena u godini koju donosi natpis. Ima tri oltara, od kojih je najveći od mramora, s kipovima sv. Petra i Pavla. S vanjske strane ugrađene su dvije barbarske glavice koje su podupirale rebra u svodu ranijeg prezbiterija. Pred crkvom izdiže se venecijanski zvonik, od pješčanika, četvrtaste baze te osmerokutnog tambura i šiljka. Na luku čitamo godinu 1766. Selo je gotovo sasvim napušteno, a nešto života održalo se jedino uz glavnu cestu. Kuće odaju zanimljive arhitektonske pojedinosti, seoske i prepoznatljivo istarske, kao što su dugi balkoni, terasice i vanjske kavade za pečenje i kuhanje. Krajem 14. stoljeća, pod austrijskom vlašću, u susjedna sela doseljene su vlaške porodice. Venecijanci je zaposjedaju 1510., a Wormskim ediktom iz 1521. taj im je posjed i službeno priznat. U Veneciji je 1530. feud Kostanjica stavljen na dražbu, pa zajedno sa Završjem i Berceniglom postaje vlasništvom Venecijanca Giustignana Contarinija, čija ju je obitelj držala do 18. stoljeća. Nekoć je postojala i istoimena obitelj Castagna, čiji je grb na jednoj kući i danas vidljiv. Nakon kuge iz 1630. Venecijanci su potaknuli doseljavanje niza hrvatskih porodica iz Dalmacije i ostalih krajeva.

Drevna via Flavia, koja se od Buja spušta prema Puli, nailazi na svom putu i na rijeku Mirnu te je prelazi mostom poznatim kao Ponte Porton. Na tom prastarom mjestu, nekoć poznatom i kao Porta Porton, stoljećima se nalazila lučica u kojoj su obližnji žitelji razmjenjivali različitu robu. Bila je to Baštija, luka znana i kao "palada Baštija". Za vrijeme Rimljana Mirna je bila plovna sve dovde. Manja riječna plovila mogla su stići do kaštela Pietrapelosa, gotovo pod samu buzetsku utvrdu. Nakon niza stoljeća, riječno se dno podignulo, budući da nitko nije vodio računa o čišćenju kanala, tako da su sada ploviti mogle samo brodice ravnog dna. Korito Mirne ponovno je u red dovela Venecija kako bi mogla prevoziti drva iz obližnje šume, posvećene sv. Marku, a poznate kao Motovunska šuma.

Kod mosta Ponte Porton nalazila se lugareva kuća, a s druge strane gostiona sa mogućnošću smještaja. Od tuda su kretale ceste za Vižinadu, Buje, Grožnjan, Kostajnicu, Završje, Livade, kaštel Pietrapelosa i Buzet.

Na desnoj obali rijeke, oko 1 km nizvodno od mosta, smještena je crkvica Majke Božje od Baštije, četvrtastog tlocrta, s malom preslicom na pročelju i lopicom poduprtom stupovima. Građevina je bila jednostavnog izgleda, a na oltaru obogaćivala ju je pala s likom Majke Božje. Crkvica je u to doba bila važno religijsko mjesto ne samo za tadašnje mornare nego i za okolno stanovništvo koje je često dolazilo u procesijama. Tu su se sklapala mnoga vjenčanja. Crkva je u potpunosti obnovljena 1999.g.

Nakon što je Venetska Republika 1797.g. propala, kanali su se prestali održavati, a livade su se pretvorile u močvare. Zavladala je malarija. Tek 1930.g. Kraljevina Italija izvršila je bonifikaciju doline i isušila močvare. Time je iskorijenjena malarija i omogućeno ponovno obrađivanje velikih plodnih površina. Riječni promet odumro je razvitkom cestovnog prometa. .